25. listopada 2014.

TOST SENDVIČ (POSEBNO IZDANJE) | toast sandvich (special edition)


Priča o jutru, doručku i folk glazbi

Po jutru se dobar dan poznaje, pogotovo ako taj dan nije radni. Jutra obično nose težinu odluke koja čeka od noći prije, jer jutra su pametnija od večeri. Svako jutro novi odabir između ustati ili odustati. Svako jutro novo mračno praskozorje* (*priložna oznaka vremena za vrijeme prije 10h). Jutarnji tipovi su endemska vrsta ljudi, ko čovječja ribica, oni što vole prpošnost i veselje servirati prije prve kave ili čim se već ljudi truju, a to nitko ne voli. Poznati njemački filozof Schopenhauer je rekao: "Svaki dan je kao mali život, svako buđenje malo rođenje, svako jutro mladost, svaki odlazak na spavanje mala smrt." Ali šta on zna, on je mrzio žene i budio se nesretan i htio biti mlad. Svi normalni malo umru kad se probude pa se dignu kao feniks, a mladost dožive negdje tamo oko 15h.

Priče o jutru su uglavnom ljubavne i tužne jer govore o rastanku s krevetom i pokrivačem na male mede. Ima i birtija koja se zove Jutro, tamo se pije svježe cjeđeni sokić i jede čokolino, i tamo su ljubavne priče potencijalno sretnije. Sretnija su i jutra na moru, ona s kojima dan završava umjesto da počinje. Ili ona koja provedeš sanjajući pa bez nasilnih buđenja spontano otvoriš oči negdje oko podne.

Subotnja kasna jutra su npr. posebno lijepa, skoro lijepa kao nedjeljna. Ima neka tajna veza... između subotnjeg jutra, doručka i folk glazbe. Nakon pet dana ranog ustajanja, reda, rada i discipline, stvaranja ili razaranja (ovisi što točno piše u opisu posla), umiranja i rađanja, dođe subota i u partituri života tempo dobije oznaku adagio (sporo). Iz mamine kužine zamiriše kajgana na maslacu, domaći špek/panceta, domaća rajčica/pomidori kumice Ruže s Trešnjevačkog (ako je sezona) i kravlji sir. I tamo je već standardna ekipa Bob Dylan, Woodie Guthrie, Johnny Cash, Emmylou Harris, The Band, Joan Baez, Van Morrison, Neil Young... pjevaju iz računala. Randomnim redoslijedom, kako sama izabere stranica Jango. Možda se ipak po seljačkom doručku poznaje dan, ili po folk glazbi (bez turbo). To su moje subote u miru, prije nego počnem ribat podove i peći kolače.

Prošlu nedjelju u zagrebačkom Studentskom centru nastupila je apsolutna mega folk rock diva- Joan Baez. U prepunoj dvorani u kojoj je sjedila ekipa s prosjekom godina koliko traje i njena karijera (55, op.a.). Obiteljski koncert, na koji su već dobrano punoljetna djeca povela roditelje koji su im zasigurno prenijeli ljubav prema toj glazbi. Joan Baez ima 73 godine i 30 albuma iza sebe, glazbenica i aktivistica, i moji prijatelji nikad nisu čuli za nju.

Rodila se u New York-u, od oca Alberta Meksikanca i majke Joan Škotkinje (Big Joan). S obzirom na svoje meksičke korijene ne propušta priliku pjevati i na španjolskom. Obradila je predivnu pjesmu Gracias a la vida poznate čilenaske pjevačice Violete Parra, koja se, ironično, ubila godinu dana nakon što je skladala pjesmu.
 Gracias a la Vida que me ha dado tanto
me dio dos luceros que cuando los abro
perfecto distingo lo negro del blanco... 

Možda niste čuli za njene pjesme, ali sigurno znate da je ljubovala s Bob Dylanom, u sjeni njegovog ogromog lika i ega nije lako doći do izražaja. No uspjela je, nakon prekida je nastavila pjevati njegove pjesme. Na koncertu je izvela Farewell Angelina, It's all over now, baby blue, Blowin in the wind, i pjesmu za koju je rekla da je traže da pjeva na vjenčanjima, sprovodima, proslavama rođendana i ostalim priredbama, klasik Forever Young. 
May your heart always be joyful
And may your song always be sung
May you stay forever young...

On je bio frajer, pjesme o njoj zakukuljene su u njegovim kompleksnim stihovima. A ona, ona je blesavo žensko, koje je izravno i sasvim očito napisalo tri pjesme upućene baš njemu. Meni najdražu Diamonds and rust.
Now you're telling me, you're not nostagic
Then give me another word for it
You who are so good with words...

Joan je  superžena, velika umjetnica i aktivistica, i moji prijatelji nisu čuli za nju. Posvetila je život borbi za ljudska prava, borbi protiv ratova (Vijetnamskog, u Iraku...), smrtne kaze, siromaštva, nasilja i zagađivanja okoliša. U novij doba pjevala je i za prosvjednike Occupy Wall Street. No nas je sve te nedjelje iznenadila (vijest o uhićenju Bandića) izvedbom pjesme 'Ima neka tajna veza', Bijelog Dugmeta, čijeg opusa nisam fan, ali je uspjela izvući i najdublje skrivanu emociju. Kud će suza nego na oko. Pjevala je još niz obrada kao 'Suzanne' od Leonarda Cohena ili 'Imagine' Johna Lennona. Bilo je tu emocija koje vam ne mogu (ili ne želim) opisati, nekad razarajuće, a nekad melem za dušu. Karta je uistinu bila malo poskupa, ali se isplatilo. Pljeskom smo je vratili na bis tri puta.

Ostala sam uskraćena za 'Love is just a four letter word' i 'Where have all the flowers gone', ali to očekujem na idućem koncertu, tek joj je 73 (a majka joj je doživjela 100tu).
 I said goodbye unnoticed
Pushed towards things in my own games
Drifting in and out of liftimes
Unmentionalbe by name...

I sad lagano klikaj na linkove, uživaj u glazbi i spremi najvažniji obrok u danu. Donosim vam recept za ni više ni manje nego najbolji tost sendvič s bloga Darkova web kuharica. Ja sam ga radila u par navrata čim bi mi se ukazalo kakvo jutro bez žurbe, jer onak' dobiješ pečeno jaje i sendvič u jednom. I funkcionira i u varijacijama sa šunkom, s pršutom, s običnim topljenim sirom, ili bilo kojim drugim. Okuse si složite po afinitetima. Ja sam, npr., mladi luk zamijenila s paprikom.

TOST SENDVIČ (posebno izdanje)


sastojci
(2 šnite) tost
1 jaje
paprika
rajčica
zimska salama / šunka
(pikantni) sir u listićima
senf
sol

S čašom ili modlicom izdubite sredinu jedne šnite tosta. Na drugu šnitu namažite senf, stavite salamu i sir, pa prekrijte izdubljenom šnitom tosta. Odvojite žutanjak od bjelanjaka u dvije posudice. Bjelanjak pomiješajte s malo nasjeckane rajčice i paprike, pa s tim napunite rupu u tostu. Na kraju dodajte žumanjak i posolite. Stavite peći na 180C 15min.

Samo nemojte reći da vam se zbog toga ne da palit pećnica. I pali muziku!

18. listopada 2014.

FOCACCIA S CHERRY RAJČICAMA | focaccia with cherry tomatoes

Događaju se nekad ti vikendi kad svi pobjegnu van velegrada, u neke druge manje nespokoje, i ostave mene da sama dokoličarim. Sjetim se obično tada onog vica o dva štrebera od kojih je jedan preko vikenda solo doma i sretan je jer napokon može u miru naglas učiti. Tako sam i ja sretna da mogu zauzet kuhinju, inače dobro čuvanu majčinu utvrdu, i nešto spravljati, napraviti generalni nered i pospremiti ga u gluho doba noći. Jer mi se tako hoće. I hoće mi se tako često, al sloboda je danas precijenjena stvar, od koje me dijeli minimalna plaća.

No svako toliko dobijem svoj gratis vikend, tijekom jednog takvog nastala je i ova focaccia. Bila je subota navečer, umjesto da gutam dim cigarete u kakvoj birtiji po Zagrebu, stavila sam peći pogaču, narezala domaćeg pršuta i natočila čašu crnog vina (u biti bevandu s previše vode). To su valjda prvi znaci starenja, krivulje u padu.

Focacciu sam već spominjala u prvom dijelu putopisnog posta, ali možda se izgubila u količini istipkanih slova u želji da prenesem (skoro) sve dojmove. S vremenom sam napredovala, malo izmijenila prvotni recept, neke su se dogodile sasvim slučajno kad sam tijesto zaboravila na vrijeme izvadit iz friždera, a neke namjerno jer nam je količina bila puno premala. I svaki put je sve bolja.

Focaccia je talijanski specijalitet, kruh ili pogača, jako slična tijestu za pizzu, ali ne i ista. Tijesto je iznutra meko, izvana (pogotovo na krajevima) fino hrskavo. Focaccia je nastala u Genovi, i u osnovnom receptu nalaze se tijesto, maslinovo ulje, ružmarin i sol. Kasnije su naravno došle divne druge varijacije na temu, pa na nju možete staviti češnjak, masline, sušene ili svježe rajčice, razno drugo povrće ili sir. Važno je da se tijesto što duže diže, bilo u frižderu, na toplom ili razvučeno u plehu, i da se prstom probuše rupice u tijestu prije stavljanja nadjeva i pečenja.

U biti nije neka velika filozofija, brzo i jednostavno se zamijesi, problem je samo dočekat da se digne i ispeče. I malo ohladi. Ako želiš da u sivilo jesenskog ili bilo kojeg drugog dana uneseš miris iskrene sreće- stavi peć focacciu (ovo zvuči ko Chandler kad smišlja slogane)!


FOCACCIA S CHERRY RAJČICAMA
[pleh 30x35]

tijesto
600g glatkog brašna
400ml mlake vode
3 žlice maslinovog ulja
2 žličice soli
1 vrećica suhog kvasca
1 žličica smeđeg šećera

Stavite sve sastojke osim vode u jednu širu posudu. Vodu malo zagrijte u lončiću (ako ste je previše zagrijali pustite da malo ohladi), mora biti mlaka, idealno sobne temperature. Ulijte vodu u posudu sa ostalim sastojcima pa zamijesite tijesto, ručno ili mikserom sa spiralnim nastavcima. Mijesite/miksajte četiri minute, pa ostavite da tijesto malo odstoji. Nastavite mijesiti/miksati još par minuta. Tijesto mora biti mekano i glatko. 
U slučaju da je premekano i jako se lijepi dodajte još malo brašna, ako je tijesto pretvrdo dolijte još vode, ali s ovim omjerima ne bi trebalo biti problema.
Tijesto oblikujte u kuglu i stavite u drugu posudu koju ste prethodno premazali maslinovim uljem, pa prekrijte poklopcem ili prozirnom folijom. Stavite u frižider da se diže preko noći ili na par sati (ako vam se žuri).
Izvadite tijesto 1h prije pečenja, razvucite tijesto prstima na pleh na koji ste stavili papir za pečenje, pokrijte krpom i ostavite da se diže.

+
1 mjerica cherry rajčica
1-2 dcl maslinovog ulja
3 režnja češnjaka
osušeni ružmarin
krupna sol

Prstom napravite udubljenja u tijestu, pa između njih zabodite polovice cherry rajčice (može i cijele, ovisno o veličini). Pa sve dobro zalijte mješavinom maslinovog ulja, sitno rezanog češnjaka i ružmarina. Sve na kraju pospite krupnom solju (2-3 žlice) i stavite peći u prethodno zagrijanu pećnicu na 200C.


[PREPORUKA] Nakon toga se zavalite u kauč s nogama na stoliću. Na televiziji kao i obično neće biti ništa vrijedno gledanja, pa upalite danski film U boljem svijetu [do kojeg ste došli najlegalnijim mogućim putem :)], jer je dobar i životan, a 2011. je osvojio Oscara za najbolji strani film (ako vam to išta znači). Ozbiljan film o ozbiljnoj temi nasilja, koji vas neće ostavit ravnodušnim, a neće vas ni razvesliti (za to služi focaccia). I po tko zna koji put ćete, nakon gledanja skandinavskog filma ili serije, zaključiti da nije sve idealno na sjeveru.

9. listopada 2014.

Putovanje po Italiji IV. dio (kraj)

...u prošloj epizodi...

Davno je Geothe rekao da je doći u Italiju, a ne vidjeti Siciliju, kao da uopće niste vidjeli Italiju, jer Sicilija je ključ svega. No nije nam to bilo dosta, odlučili smo se vratiti na kopno i vidjeti još malo.

U gluho doba noći napustili smo Siciliju, one lijepe i one manje lijepe stvari/mjesta. S obzirom na užasne plaže uglavnom smo se kupali u vlastitom znoju, što se posebno odrazilo na smradove u autobusu (prozračio bi ga možda kakav tajfun). Bilo je, naime, onih ljudi kojima bi trebalo objasniti da dezodorans ne djeluje retroaktivno, i da se šprica nakon tuširanja u privatnosti sobe, a ne u autobusu nama u oči i nosnice. Divna noć u autobusu.

12. DAN- NAPULJ, VEZUV, POMPEJI
[fakultativni izlet 30e]

Zora nam je zarudila u novom gradu, neznamkojemporeduudvatjedna, Napulju. U jednom uhu kroz slušalicu (hvala Ani što mi je napunila ipod) milozvučno pjevuši Amos Lee, dok se izmjenjuju slike velegrada i lijepo je, sve dok ne progovori glas vodičice kroz zvučnik iznad glave (kao glas s neba): "Iako je 9h ujutro držite se podalje od malih uličica...". Shit just got real. Mislila sam da sam strah od džeparenja bubrega ostavila na čarobnoj Siciliji, ali ne... 

Vedi Napoli e poi muori.
 (vidjeti Napulj i umrijeti)

Put do hotela ovaj put (začudo) nije bio ni mračan ni strašan. Smješteni smo na minutu i pol hoda od Piazze Giuseppe Garibaldi u hotelu Garden koji recepciju ima u prizemlju, a sobe na sedmom i osmom katu do kojih vodi minijaturni lift, a stepenice za evakuaciju su, logično, zaključane. Tu smo za početak samo ostavili stvari jer je check-in bio predviđen za 15h i pobjegli na izlet.

Izlet je počeo vožnjom u rikverc od dobrih 5min jer smo opet promašili put (što je s putevima koji vode na vulkane?), ali sretno završio na aktivnom vulkanu Vezuv koji se nalazi 9km od Napulja. Autobus nas je iskrcao u podnožju glavnog (i jedinog?) kratera i od tu je trebalo još po ure hodat do vrha. Upad za odrasle je 11e, a za studente 8e. Ja sam ušla, striček mi je poništio kartu, vidjela sam ispred sebe popriličnu uzbrdicu i veliku nemogućnost savladavanja iste, pa sam se nakon dva koraka okrenula i sjela na klupu. Bilo je oblačno i hladno, vjetar je jako puhao, tu i tamo bi se sunce ukazalo da zagrije udove, Napulj je bio skriven u daljini u bijeloj izmaglici. Kona se popela na vrh i pritom prošla kroz oblak, kaže da je Vezuv bolji od Etne, iako ja odbijam vjerovati. Jedino bi mogao biti pogubniji, ako se opet odluči aktivirati. Tako se odlučio aktivirati 79. god. pr. Kr. pa je zatrpao Pompeje, i možda će grubo zvučati- ali dobro da je, jer su Pompeji jedno čudesno nalazište.

U Pompeje smo stigli oko 13h, padala je lagana kišica i bili smo krepani, da je netko rekao da to možemo odgoditi odmah bi potpisala. No, dočekao nas je naš zgođušni lokalni vodič Rikardo (u biti se zove Roberto) i poveo nas u razgledavanje. Pompeji su rimski grad koji je Vezuv zatrpao lavom i pepelom davne godine prije Krista, a otkriven je tek 1600 godina kasnije sasvim slučajno jer je tu trebao proći nekakav kanal. Prava arheološka iskapanja počela su tek u drugoj polovici 18.st., a traju još i danas, zbog nedostatka novaca nije moguće sačuvati ni ono što je već otkopano tako da trenutno sve stoji (rekao je Rikardo).

Pokazao nam je grčki teatar i ispričao razliku između teatra i amfiteatra, koju sam vam objasnila tamo negdje u Sirkauzi. Vidjeli smo ostatke hramova, rimski forum, rimsku vilu i ostale kućerke, dućane i njihove fast foodove. Na slici (dolje) nam pokazuje pješački prijelaz tj. kanale u kamenu kojima su išli kotači od kočije. Poveo nas je u ostatke termi i pričao o prostorijama s hladnom, toplom i vrućom vodom (frigidarium, tepidarium i caldarium). Dobar dio vremena je potrošio da nam opiše Lupanare, glavni bordel u Pompejima, i tko je tamo odlazio i kako su im falusoidni oblici uklesani u kamenu bili putokazi ako bi se nedajbože izgubili.

Rikardo je cijelo vrijeme rečenice započinjao s 'you can imagine..", što je izazivalo salve smijeha, ali u biti 'you can really imagine" stare rimljane kako se prešetavaju i sipaju poslovice na latinskom.


Nismo se na kraju dugo zadržali, pa nismo uspjeli vidjeti više, bus je žurio na parkiralište u fazu 9-to satne hibernacije. No, Pompeji su zakon. Još jedan apsolutni 'must see'.

Vratili smo se u hotel, obavili check in, odvezli se liftićem na n-ti kat, smjestile se u sobu i onesvijestile od umora. Kad smo došle k svijesti, par sati kasnije, vani je bio mrkli mrak, grupa je odavno napustila hotel da bi odradila brzinsko razgledavanje, a mi smo bile gladne k'o pas i bilo nas je strah izaći na ulicu. Ali ipak smo se na kraju odvažile i krenule u pustolovinu traženja objeda. Srećom srele smo na putu V. koji nas je uputio na odličnu pizzeriju Umberto koja se nalazi 25m od hotela. I pizza je bila stvarno odlična, a kako i neće kad smo u Napulju, prijestolnici Pizze. To je isto kao da odete u Oroslavlje i ne svratite u Oro-goro. Samo što je napuljska pizza nešto puno finije, i nakon nje nemate osjećaj da ste pojeli hrpu kamenja koje tri dana nećete moći probaviti (što je čest slučaj s hrvatskim prevarama od pizza). Umbertova je bila tanka, meka, malo masnija zbog pršuta i maslinovog ulja, i sjela je ko budali šamar. Onako da te uljuška u san i zabraviš da se nalaziš na vrhu zgrade čije su evakuacijske stube zaključane i da si u slučaju neke gluposti prosto naj**o.

13. DAN- NAPULJ

Novo jutro, novi dan na ulici (od toga mi je već lagano muka). Doručkujem napokon jogurt i kukuruzne pahuljice, želudac je zahvalan zbog uskraćenog terora zvan prešećereni kroasan. Pakiramo stvari i spuštamo kofere na recepciju, ostavljamo ih praktički na ulazu sumnjivom recepcionaru i frendu mu Crncu. Ostavljam i fotić u torbi jer nije sigurno hodat s njim po ulici (koliko je siguran na recepciji je isto dosta upitno), zato nemam nikakvih .jpeg zapisa iz Napulja.

Pridružile smo se većoj skupini cura iz busa da ne lutamo same, a i zato što nismo imale kartu grada, i uputile se u obilazak Napulja. Uputile smo se čoporativno ulicom Giuseppe Garibaldi prema moru, pa avenijom Nuova Marina prema Novom Dvorcu. Na putu nas je pratio jak miris/smrad smeća i marihuane, prošle smo pored oronulih zgrada, sumnjivo pustih ulica i kilometarskog reda ljudi ispred pučke kuhinje. Kratki reality check kao svaki put kad se pentram do bolnice sv. Duh, pa tutnem nekom dedi 20kn za cigare, da ne skuplja čikove po podu, pa odem dalje i zaboravim, izgubljena u vlastitim mislima i "problemima".

Castel Nuovo ili Maschio Angioino je srednjovjekovni dovrac i jedna od najvažnijih znamenitosti u gradu, izgrađen je u 13.st. A portal je naknadno dodan krajem 15.st. u renesansnom stilu, autorstvo je pripisivano mnogima, između ostalih i našem Lucijanu Vranjaninu. Upad se plaća 6e, pa nismo istraživali unutrašnjost.

Spustile smo se južnije prema Castel dell' Ovo (Jajoliki dvorac?), smještenom na mjestu nekadašnjeg otoka Megaride, koji je kasnije pretvoren u poluotok. Ime dvorca potječe od rimskog pjesnika Vergilija Marona koji je, kao kaže legenda, stavio jaje u temelje utvrde i u slučaju da se jaje razbije dvorac bi bio uništen i niz katastrofalnih događaja pogodio bi Napulj. Upad je slobodan, što je super, jer je pogled od gore divan, na more i na Napulj. I ako ste znatiželjni, kao ja, zavirite u svaku pukotinu dvorca, u jednoj se nalazi lift koji će vas odvest ravno na krov, a ne u neke tajne podzemne svijetove ili Narniju. Jedino nismo vidjeli nikakvu zatočenu princezu, samo tri wonnabe u krinolinama od vjenčanica koje su se pentrale po stijenama ne bi li izgledala što izazovnije.


Naša zamišljena kružna putanja odvela nas je zatim na Piazzu del Plebiscito, kolosalni polukružni trg koji podsjeća na trg sv. Petra u Rimu. Na njemu se nalaze bazilika San Francesco di Paola i kraljevska palača s kipovima svih napuljskih vladara. Prostor služi za velike koncerte (prošle godine nastupio je The Boss) i za prosvjede (jedan manji se održavao u to vrijeme).

Sad smo već bile u finijem kvartu, vidjelo se po hotelima, dućanima, restoranima, čistoći ulica i gužvi. Ulicom Toledo uputile smo se k ili ka Arheološkom muzeju, ali smo srećom na pola puta srele Đakovčane koji su nam rekli da je pola muzeja pod ključem, da se ne može skoro ništa vidjeti i da se ne isplati ići. Produžili smo još malo do trga Dantea Alighieria gdje je izvjesna gospodična imala blagi živčani slom/ napad na nacionalnoj osnovi između redaka, pa smo je kolektivno morali otpratiti do pizzerije De Michele jer je ona naumila da jede (znam, jesti) u pizzeriji u kojoj se snimao treš film Jedi, moli, voli, slike Julie Roberts vise sa zida i u redu na pizzu se čeka i po dva sata. O tom po tom.

U ovom uzvišenom trenutku moja sposobnost opisivanja me izdaje. - Dante

Oslobođene terora mogle smo se vratiti razgledavanju i ispijanju kave ili soka. Kolektivno smo odabrale jednu malu slatku slastičarnicu u blizini Katedrale. Wi-fi nam je već obilježio sjedenje po birtijama na putovanju, a šifra za ovaj je nadmašila sve do sada, na papiru je u dva reda stajalo sigurno 30 slova i brojki. Mislim da smo duže upisivale šifru nego što smo sve skupa provjeravale poruke.

Posjetile smo par crkava kojim više ne znam ime, između ostalog i katedralu, gotičku crkvu iz 13.st., koja stoji na mjestu najstarije crkve iz 570. godine prije Krista. Katedrala je povećena svecu San Gennaru i u njoj se nalazi bočica svečeve krvi (koja mora biti tekuća, jer ako nije sigurnost grada je upitna). Jaje, pa bočica krvi... u Napulju je nešto gadno pošlo po zlo, ali mislim da se ipak odaziva na Cammora.

Kad smo kod mafije šetale smo ulicom Vicaria Veccia u kojoj je bila sva silina očito ukradene robe koju su prodavali po niskim cijenama. Veliko pakiranje od 10 twix čokoladica za 2eura i odolila sam.

Uputile smo se prema pizzeriji De Michele na posljednju večeru u Napulju s prešutnim dogovorom da nećemo čekati 2h u redu. Nije bilo gužve, stol smo dobile za 5min. I onda iznenađenje, u tako razvikanoj pizzeriji očekivala sam čudesan izbor pizza, ali ne, sve se svodi na dvije (doslovno dvije) margaritu i marinaru, jedna s bosiljkom, druga s origanom. Obje koštaju 5eura. I ok je, ništa posebno. Ne bi na nju čekala duže od tih 5min.

Vraćamo se na recepciju hotela. Torbe su na broju. I mi smo na broju i svi čekamo u redu za jedan (!) wc u kojem želimo samo brzinski oprat zube i promijenit donje gaće. Do prvog kreveta i piđame dijeli nas još dobrih 28h. Smještam se u sjedalo, stavljam slušalice na uši, gasim zvučnik i svjetlo na prekidač, i razmišljam kako bi to isto bilo dobro napraviti s podražajnim receptorima.

Jedan dan je premalo da shvatim kako jedan grad, velik kao Napulj, uistinu diše. Zato moja nit smrdi nit miriše reakcija ne bi bila primjerena. Vratit ću se kad ne bude više opasno nositi fotoaparat oko vrata.

14. DAN- VENECIJA
[fakultativni izlet 15e]

U oblačno i hladnjikavo praskozorje četrnaestog dana sletili smo na još jedno parkiralište restorana/krčme uz cestu. Noć u busu bila je teška, talijanske autoceste dale su sve od sebe da nas dodatno umore, taman se nekako namjestiš i bus naleti na hupser koji te izbaci iz skoropaidealnog položaja, a vrati te tako da ti glava odskoči od prozora, svaki ulazak u tunel nova svjetlost koja udara u bolnu glavu, i ne znaš jesi li na putu za Veneciju ili za život poslije smrti, pa u punoj brzini (bez kočenja) bus uletava u krivinu, a ti maštaš da te centripetalna sila izbaci u neki paralelni svemir s krevetom i jastukom.

Šest noći spavanja u busu zvuči stvarno strašno i većina bi to odmah odbila (osim ako nije u pitanju 3.d. i maturalac), ali uistinu nije tako grozno. Strašna je bila samo ta zadnja noć, jer je svima već lagano dosta svega, i suputnika, razgledavanja, wc na benzinskoj, života iz putne torbe... ne kaže se bezveze svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Ja sam većinu vremena tih noći provela uistinu spavajući i sanjajući (na što su neki bili poprilično ljubomorni) što je u biti super, pa mi možda zato to nije tako teško padalo.

Za četrnaesti dan smo imali dva izbora, 1. fakultativni izlet u Veneciju i 2. bivanje na plaži u Lido di Jesolo. Na početku putovanja (uzročno posljedično nakon Riminija) samo se odlučile za broj 1, a s današnjom pameću bi možda čak i razmislila o broju 2. Zašto? Venecija u 8.mj. na 800 stupnjeva s gradacijom umora u nebesima predstavlja samo ultimativnu iritaciju. Sad bi vjerojatno odabrala opciju spavanja na plaži (koliko god loša bila).


Stigli smo oko 8h brodom u Veneciju i na ulicama je već bilo milijun Rusa i miljardu Kineza, ej! Red za crkvu sv. Marka do preksutra. Ne možeš se čak ni izgubiti ako hoćeš, jer bi te rijeka ljudi opet odvukla odakle si i krenuo. Uličice, mostići, kanali, gondole i nepostojeća romantika. Nepostojeće su bile i klupe, pa smo počinak tražile po crkvama, tamo je bilo mirno, hladno i mogle smo sjediti.

Ponte dei Sospiri

bookmarks koji koštaju ko suho zlato, ali su lijepi



Par fragmenta uslikanih u tom predugom danu, u gradu koji je inače uistinu čaroban (prvi put koristim ukletu riječ s kojom smo se susretali svaki put kad bi pogledali itinerar) i o kojem ću drugi put napisati cijeli  ep. Obećajem.

Dočepali smo se busa, granice i Zagreba. Izljubili, izgrlili i oprostili...do nekog drugog puta, u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu... (rekao bi Đole). Pozdrav Ani, Sandi, Stjepanu, Vjeki, Ivici, Dijani i Zokiju, ma gdje bili.

I rekao bi Rodriguez... she laughed when I tried to tell her, hello only ends in goodbye.